preskoči na sadržaj

Osnovna škola "Petar Zrinski" Jalžabet

Login
Kalendar
« Siječanj 2020 »
Po Ut Sr Če Pe Su Ne
30 31 1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31 1 2
3 4 5 6 7 8 9
Prikazani događaji

 

Oglasna ploča
Učitavanje RSS feeda je završilo s greškom: nema podataka
Anketa
Voliš li boraviti u školi?




Pitanja i odgovori
 Naslov: FAQ

  • Naj 10 pitanja

  • Nedavna pitanja

  • Arhiva pitanja
Arhiva dokumenata
Učitavanje RSS feeda je završilo s greškom: nema podataka
O Petru Zrinskom

    Petar Zrinski, junak Zrinsko-Frankopanske urote i tragična ličnost Bečkog Novog Mjesta, rođen je 1621. godine u  Vrbovcu. Bio je poznat i kao veliki ratnik koji se proslavio u mnogim bitkama, a osobito kad je s 300 hrvatskih ratnika razbio Deli-pašu Badanjkovića i njegovih 1 400 vojnika, te kad je sa svojih 2 500 ratnika porazio Ali-pašu Čengića i njegovih 10 000 vojnika.

On je zajedno sa svojim šurjakom Franom Krstom Frankopanom nastavio borbu za prava Hrvatske koju je započeo njegov brat Nikola, pa se je tako povezao s glavnim mađarskim vođama. Kad je 1666. god. umro Lippay, a god. 1667. ugarski palatin Franjo Wesseleny, hrvatsko-ugarski savez se potpuno raspada zbog različitih ideja i načina vođenja urote.

Ubrzo je i bečki dvor koji je provodio centralizam i apsolutizam, ne mareći za prava hrvatskog naroda i potpisane obveze Pactom Convectom iz god. 1102., sve saznao zahvaljujući izdaji iz urotničkih redova. Tako su nakon dugotrajne istrage u Bečkome Novom Mjestu, 30. travnja 1671. bili osuđeni i pogubljeni Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan, te F. Nadasdy i E. Tatenbach, na zgražanje i zaprepaštenje Hrvatske i Ugarske, te čitave Europe. Nakon toga su bečki strvinari potpuno opljačkali i uništili dvije najslavnije obitelji u hrvatskoj povijesti. Tako je i neki mletački poslanik zapisao: „Ovo je kraj dviju najuglednijih obitelji živućeg svijeta. Osobito Zrinski bijaše cijenjen, jer 60 potkraljeva ili banova dade njegov rod u Hrvatskoj.”

Nešto malo više o Zrinsko-Frankopanskoj uroti
 
     30. travnja 1671. godine u Bečkom Novom Mjestu pod krvnikovim mačem pale su glave hrvatskih mučenika Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana, vođa neuspjele protuhabsburške urote. Neposredan povod za urotu, koju su pripremali hrvatski i mađarski velikaši, bio je Vašvarski mir, što ga je na štetu vlastitih zemalja potpisao s Turcima car Leopold I.
Istodobno, sve su više jačale centralističke i germanizatorske težnje habsburgovaca na štetu staleškog položaja hrvatskog i mađarskog plemstva. Nezadovoljnike je predvodio ban Nikola Zrinski u Hrvatskoj, a palatin Ferenc Veselenji u Mađarskoj. Urotnici su morali tražiti pomoć izvan zemlje: u Francuskoj, Poljskoj pa čak i u Turskoj. Ali unatoč obećanjima, tradicionalni austrijski protivnici nisu im pomogli. Poslije iznenadne smrti Nikole Zrinskoga ta nevješto pripremana zavjera bila je otkrivena upravo u vrijeme kad je Fran Krsto Frankopan počeo spremati oružani ustanak. Car Leopold I. doveo je hrvatske velikaše godine 1670. u Beč pod izgovorom pomirenja, ali ih je odmah dao uhititi i zatočiti u jednoj od kula zloglasne tamnice u Bečkom Novom Mjestu.
Optužba je bila tako vješto sročena da je osuda mogla glasiti samo - smrt. 18. travnja 1671. Zrinski i Frankopan osuđeni su zbog uvrede kralja i izdaje zemlje na strašnu smrt odsijecanjem desne ruke i glave. Noć uoči pogubljenja, dvojica velikaša posljednji put su se sastali i oprostili. 30. travnja 1671. sva su gradska vrata u Bečkom Novom Mjestu zatvorena, a stratište je okružila naoružana vojska. Kao posebna milost osuđenicima je oproštena kazna odsijecanja ruku. Prije smaknuća dvojice velikaša, kao i njihove obitelji, lišeni su plemstva, a njihova imanja zaplijenila je država.
Tijela Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana desetljećima su ležala pokopana u Bečkom Novom Mjestu, sve dok 30. travnja 1919. nisu prenesena i pokopana u Zagrebačkoj katedrali.
1882. god. Vladimir Lerman za vrijeme ekspedicije u Kongu otkriva na rijeci Couilou (Kwil) vodopade kojima nadjenjuje ime Zrinski vodopadi (Zrinski chutes), koje nose i danas.
 



preskoči na navigaciju